Brazil – Hrvatska

0

 

Utakmica u Sao Paulu između Brazila i Hrvatske otvorila je ovo Svetsko prvenstvo. Spektakl u najavi. Ali, ako se po jutru dan… Ne, ne, nećemo tako.

Bila je to utakmica u dobroj atmosferi, pravoj fudbalskoj. Videli smo četiri „prelepa“ gola, od kojih jedan autogol, jedan iz nepostojećeg penala, jedan postignut prepoznatljivim udarcem vrhom kopačke, tzv. špicom, i jedan traljavim šutem, sa sporom loptom, koja je nekako polako išla ka golu i koja se jedva ukotrljala u gol. Hm… ne, ni ovako nije dobro.

Šalu na stranu, teško je u nekom vedrom tonu preneti utiske sa te utakmice. Pre svega zato što su utisci relativno loši. Na prvom mestu, kvalitet fudbala nije bio na očekivanom nivou. U redu, znamo da bi naši stručnjaci našli opravdanje tipa: da je ulog veliki, te da je to bila prava takmičarska utakmica, čvrsta i bez previše rizika itd. Ipak, očekivali smo bolje… Dodatni, i verovatno veći problem, predstavlja zaista loše suđenje, koje je svakako iznerviralo sve one koji navijaju za Hrvatsku, ali i one koji navijaju za fudbal (iznervirani autor se ponosno svrstava u ovu drugu grupu). Tamo neki sudija, kojeg su se dosetili neki Fifini organi iz Azije, ostaće upamćen po zaista neosnovano dosuđenom penalu za Brazil, šarenom kriterijumu za sviranje faula, i vrlo lošem osećajem za fudbalsku igru. Ali hajdemo redom.

Brazil je meč počeo u potpuno očekivanom sastavu i formaciji u kojoj su igrali najveći deo utakmica pod Skolarijem. Bila je to 4-2-3-1, sa Marselom, Luizom, Silvom i Alvešom nazad, Paulinjom i Gustavom kao dvojicom zadnjih veznih, i ofanzivnom trojkom Hulk, Neimar, Oskar, odmah iza Freda. Hrvatska je, pak, još jednom uradila ono što našim selektorima neće pasti na pamet nikada – izvela protiv Brazila, kao i u nekim ranijim prilikama protiv drugih jakih svetskih selekcija, jako ofanzivan sastav. Njihova formacija oficijelno je predstavljena kao 4-2-3-1, i mogli bismo je posmatrati kao takvu, ali valja primetiti da su na poziciji tri centralna vezna igrača, nasuprot brazilskom bloku koji tu ima dva zadnja vezna, Hrvati izveli tri vrlo ofanzivna igrača, takoreći tri ofanzivna vezna, od kojih dvojicu plejmejkera. Hrabrost ili ludost? Teško pitanje, i teško je odgovoriti ga na osnovu onakve utakmice.

Brazil - Hrvatska

 

Hrvatska je, kako izgleda, htela da uzme igru u svoju ruke, ne da se prepusti nemilosti Brazila i individualnom kvalitetu njihovih igrača. Prepreke u tome bile su, pre svega, sledeće tri: sudija (… sudija i sudija – bi zasigurno dodali harizmatični komentatori sa HRT-a), za igru toga dana neverovatno raspoloženi Oskar i prilično raspoloženi Neimar, i izostanak Mandžukića i Pranjića.

Krenimo obrnutim redom. Pranjić je ozbiljnije povredio skočni zglob, i tako su Hrvati ostali bez čoveka koga su hteli da koriste kao levog beka (pravog levog beka nemaju već neko vreme). Nasuprot tom dugoročnom problemu, Mandžo je zbog suspenzije propustio ovu utakmicu, i puno je nedostajao. Na levom boku je na ovoj utakmici bio Šime, uz Ćorluku i Lovrena kao „centralnim braničima“ i Srnu kapitena na desnom boku komšijske nam odbrane. Pomenutu trojku na sredini čini li su Rakitić, Modrić i Kovačić – a svi znamo kako i na kojima pozicijama oni igraju u svojim klubovima. Po bokovima: vrlo zapaženi Olić levo, i Perišić desno. U napadu Nikica Jelavić. Svakako bi Mario mnogo značio umesto Jelavića, pre svega zbog svojih defanzivnih kvaliteta i neverovatnog zalaganja u tom smeru. Ovom timu je to zaista na momente bilo potrebno, još to malo defanzivnog kvaliteta, da i pored vrlo ofanzivnog sastava lakše dolazi do lopte, i više otežava izgradnju napada svog protivnika. U tom smislu bi i Pranjić i Mandžukić bili od pomoći u ovoj utakmici, više no što su igrači koji su ih zamenili bili.

S druge strane, iako je obično igrao sa Neimarom levo a Hulkom desno, kako je u prvih par minuta igrao i na ovoj utakmici, Skolari je najveći deo ove utakmice postavio ovu dvojicu na svojim prirodnim stranama, na kojima im je jača noga „spoljašnja“. U sredini je bio, doduše ni to ne sve vreme, Oskar. I on se često menjao sa Neimarom i izlazio na bok, prepuštajući mu prostor po sredini, odmah iza Freda. Razlog za obe ove rotacije je, vrlo verovatno, bila namera Velikog Fila da dodatno dobije na širini, da ostavi prostor za tog igrača na poziciji centralnog ofanzivnog veznog i da uz dubinu koju će napraviti Fred, odvlačenjem svojih čuvara bliže njihovom golu, odatle stvara šanse za golove. Bila to Felipaova namera ili ne, upravo to se dogodilo. Takva improvizacija unutar njegove standardne taktičke zamisli zaista je donela mnogo prostora onome ko igra desetku, što je češće bio Oskar, i tu je Brazil delovao najopasnije i odatle su pala dva gola. To je, takođe, razigralo Neimara i Oskara i omogućilo im da pokažu svoje kvalitete.

Ovo osobito važi za Oskara. Teško da je Srećko Katanec preterao kada je rekao da je Oskar sam pobedio Hrvate. Bio je sjajan, sa sigurnim pasovima, odličnim iznošenjem lopte, u puno navrata, i sjajnim istrčavanjima u kontra-napadima. Pri tom, dao je gol i namestio jedan. Ono što nismo videli protiv nas, ovde se dešavalo povremeno, da neko od Brazilaca naniže par protivničkih igrača – a to je najčešće radio Oskar. Inače ne posebno kreativna pa ni tečna igra Brazilaca, zaličila bi na nešto što se od njih očekuje onda kada bi lopta došla do ofanzivnog veziste i desnog krila domaće selekcije. Oskar i Neimar uspevali su da naprave višak, da promene tempo napada, iskoriste prostor, pošalju dobru loptu, šutnu…

Sve to nije išlo u prilog defanzivno čvrstoj, ali ipak dovoljno ranjivoj Hrvatskoj na ovoj utakmici. No svakako više od toga im u prilog nije išlo suđenje. Ko zna, da je ono bilo malo drugačije možda bismo sada pričali o sjajnoj i čvrstoj odbrani Hrvatske zbog koje se Brazil, realno, uz izuzetak Oskara, nije naigrao fudbala. Pri rezultatu 1-1, sredinom drugog poluvremena, u jednoj krajnje izjednačenoj igri iz koje i nije delovalo da će Brazil doći do gola, nakon jednog prodora Oskara po boku i poprečnog pasa po zemlji ka Fredu, koji je u visini penala leđima okrenut ka golu i svom čuvaru Lovrenu, došlo je do neverovatne promene. Kontakt telima, na sekund, bez ikakvog intenziteta, koji bi se pre mogao nazvati prisustvom Lovrena nego nekakvim njegovim kontaktom sa Fredom, u pravu smislu te reči, sudija Nišimura okarakterisao je kao penal. Fredu je ostalo samo da se zahvali bogu, što je i učinio (čim je ustao sa trave posle tog napornog duela sa Lovrenom, tj. gravitacijom), jer bi zahvaljivanje Nišimuri bilo neprijatno, a i tehnički neizvodljivo, budući da se gorenavedeni jurio sa hrvatskim igračima po terenu. Hrvatima je, pak, ostalo da dobiju taj žuti karton što stresiraju Nišimuru, Lovrenu – da se ljuti i izjavljuje kako je „brazilska pobeda skandal“, Fifi da insistira kako „nije istina da sudije favorizuju Brazil, kao domaćina“ i da će to činiti u nastavku prvenstva, a Azijskoj fudbalskoj federaciji da pohvali sjajno suđenje Nišimure na otvaranju, koji je imao teške situacije za suđenje a donosio isključivo dobre odluke. Znači – nevera, u celini uzev.

Penal za Brazil protiv Hrvatske

 

Ipak, i pored ovih pehova, koji mogu poslužiti i kao uteha Hrvatima i nada da će u narednim utakmicama igrati bolje, igra Kockastih nije bila tako loša. Posebno po levom krilu, gde je Olić, i bez pomoći nekog pravog levog beka bio zaista probojan. Tako je Hrvatska i dala gol, tj. tako je Marselo, nakon prodora Olića po levom boku i oštre lopte po zemlji pravo pred peterac, gde su natrčavali Jelavić i Perišić, došao u priliku da trapavo interveniše i loptu ubaci u svoj gol. Međutim, sem tih pokušaja Olića da probije na sopstveni kvalitet, ili uz neki dupli pas sa Rakitićem, Kovačićem ili Modrićem, Hrvatska ofanzivno nije puno pokazala. Valja pomenuti da su povremeno iz prekida izgledali dobro, ali opšti plan igre nije posebno funkcionisao. Upadljivo je nedostajala dubina, koja bi opteretila ozbiljnije štopere Brazila, ostavila prostor „opakoj trojci“ veznog reda Kockastih i omogućila još veću probojitost po krilima. Ali dobro, to je bilo protiv Brazila sa Nišimurom, i bez Mandže, videćemo kako će biti protiv neke druge selekcije (i drugih sudija).

Nakon tog prvog gola Hrvata, tj. Marsela, Neimar je nakon solidnog prodora kroz sredinu, iz prvog kvalitetnijeg napada Brazila, uspeo da izjednači. I sve je potom bilo više manje izjednačeno. Brazil je verovatno imao veći posed lopte, ali je Hrvatska igrala organizovano i čvrsto. Nismo se nagledali nekog lepog niti kvalitetnog fudbala (to dvoje, kažu, i ne mora uvek da bude isto).

Onda se desilo ono što se desilo u režiji Nišimure, a Neimar je to iskoristio i loptu, s bele tačke, od rukavica nesrećnog Stipea Pletikose, pospremio u mrežu hrvatskog gola. Nakon toga opet slab fudbal, sada  pre svega od strane zadovoljnih Brazilaca, kojima sada i nije bilo do nekog većeg rizika. Na sve to, ipak, legla je jedna dobra kontra, koju je Oskar završio golom. Lopta mu je, u trenucima kada je nameravao da je šutne malo bežala, pa je odabrao da je šutira špicom kopačke; ne posebno lepo, ali više nego efektno. I ako je neko zaslužio taj gol, to je svakako Oskar, koji je na ovoj utakmici bio zasigurno najbolji igrač.

Sjajni Oskar

 

Sam Oskar je posle utakmice izjavio da svi zajedno moraju mnogo bolje, i da imaju silan prostor za napredak, ali da ga, naravno, raduje da su ovu utakmicu pobedili. To je potpuno tačno, pobedili su, ali Brazil mora puno bolje.

Hrvati, kao što je rečeno, svakako imaju razloga da ostanu pozitivni. Slede im, ipak, nešto slabiji protivnici, vraća im se Mario, i nadajmo se (iz čisto fudbalskih razloga) i malo sreće, koju ovde nisu imali na svojoj strani.

Share.

Postavite komentar